Beda u kodeksu iz 12. st., samostan Engelberg
Beda Venerabilis: Historia ecclesiastica gentis Anglorum
Beda Časni (oko 672./673.-735.) bio je anglosaksonski benediktinski redovnik, teolog i povjesničar rođen u Northumbriji. Njegov znanstveni opus obuhvaća gotovo sva područja ranosrednjovjekovne znanosti – gramatiku, retoriku, prirodne znanosti, kronologiju i, ponajprije, teologiju. Također bio plodan biblijski komentator, autor brojnih teoloških i egzegetskih djela, hagiografija, propovijedi i himana. Kao biblijski učenjak i učitelj uživao je velik ugled diljem Europe. Godine 1899. proglašen je crkvenim naučiteljem, a ostaje i danas ključna ličnost u intelektualnoj povijesti kršćanstva.
Najpoznatije Bedino djelo je Historia ecclesiastica gentis Anglorum, temeljno djelo srednjovjekovne historiografije poznato po pažljivom korištenju izvora i jasnoj kronološkoj strukturi. Djelo je naručio opat Albin, a dovršeno je 731.
Najstariji prikaz svetoga Franje (1228.), Sacro Speco, Subiaco
Bonaventura de Balneoregio: Legenda maior sancti Francisci
Bonaventura iz Bagnoregia (Giovanni Fidanza, 1221.-1274.) bio je jedan od najvažnijih teologa i filozofa skolastike te dugogodišnji generalni ministar franjevačkog reda, zaslužan za njegovo unutarnje učvršćenje. U sporu oko zavjeta siromaštva posredovao je između umjerenih i radikalnih franjevaca. Godine 1263. napisao je biografiju sv. Franje Asiškoga, a njegova mistična djela, poput Puta duše k Bogu (Itinerarium mentis in Deum), ubrajaju se u vrhunce srednjovjekovne nabožne književnosti. Papa Grgur X. imenovao ga je 1273. kardinalom biskupom Albana i povjerio mu pripremu Drugog lyonskog koncila, čiji je cilj bio pomirba s grkopravoslavnom crkvom. Bonaventura je umro 1274. tijekom samog koncila. Kanoniziran je 1482., a 1588. proglašen crkvenim naučiteljem (Doctor seraphicus).
Ilustracija Kawanabe Kyosaija prema La Fontaineovoj basni, 1894.
Sed vel dictum quam
Odon od Cheritona (oko 1180/90.-1246/47.) bio je engleski propovjednik i basnopisac. Obrazovao se u Parizu, potom je predavao na jugu Francuske i u Španjolskoj, a 1233. se vratio u Englesku. Iako je pisao popularne zbirke propovijedi i priručnike za župnike, trajnu mu je slavu donijela sažeta i živa knjiga moralističkih priča za propovjednike: Parabolae ili Fabulae.
Parabolae su zamišljene kao gotovi primjeri za korištenje u propovijedima i sadrže oko 117 basni i njihovih varijanata. Glavni element knjige je pouka na kraju svakog ulomka. Životinje govore jasno, pouke su kratke i primjenjive, a tekstovi su idealni kao kratka lektira na latinskom, koja će svakako potaknuti živu raspravu.
Isidorus Hispalensis
Etymologiae
Izidor Seviljski (oko 560.–636.) bio je najutjecajniji latinski učenjak ranog srednjovjekovnog Zapada. Suvremenici su se divili njegovoj rječitosti kao i sposobnosti da se obraća jednako učenima i neukima; kasniji su ga pisci pamtili kao crkvenog naučitelja čiji je autoritet sezao od biblijske egzegeze do prirodne filozofije.
Mnoga Izidorova djela služila su posebnim potrebama, poput poučavanja, propovijedanja, presuđivanja i očuvanja. No iznad svih ističe se jedna golema knjiga čija je svrha bila obuhvatiti sve znanje svijeta: Etymologiae (Etymologiarum sive Originum libri XX), enciklopedija u dvadeset knjiga koja je postala prijenosna knjižnica latinskog kršćanstva.
Tagline
Nulla euismod condimentum
Lorem ipsum dolor sit amet, consectetur adipiscing elit. Nulla euismod condimentum felis vitae efficitur. Sed vel dictum quam, at blandit leo.